Pozdravljam te noći, stara prijateljice...
Ako ikada zaboraviš šta smo bili jedan drugome, ako uspeš da potisneš duboko našu priču u bleda sećanja, trudiću se da ne dozvolim to. Reči ovde su samo deo koji će ostati da te uvek podseti da nas je zajedička sudbina jednom sa razlogom spojila, i ta priča nije bila uzaludna. Neka te bar male stvari vraćaju u period koji smo imali, neka to bude ovo malo stvorenje koje spava pored mene, koje nas je posmatralo u svim zgodnim i nezgodnim trenucima, i ponekad nam samo smetalo, ali te uvek dočekivalo sa previše ushićenja i ljubavi. Neka to budu slova kojima smo se nazivali. Neka to bude osmeh sa folije najslađe kuglice kojima si me svako veče iznova iznenađivao. Neka to budu pesme koje smo jednom drugom tajno, a istovremeno naočigled drugih, jedan drugom posvećivali. Neka to budu medvedi zauvek oslikani na nebu iznad nas. Neka to budemo jednostavno mi, nikada zaboravljeni.
Onda kada nađeš ono što zaslužuješ, kada nađeš ljubav i sreću, kada drugom zasijaš punim sjajem koji poseduješ, kada ti osmeh bude bio najveći i kada ti se oči zacakle, ti se ipak u nekoj samoći bar seti, i bar osmehni. Seti se lepih stvari, seti se malih, seti se reči i samo osmehni i nastavi dalje. Toliko zaslužujemo, toliko zaslužuju uspomene, toliko vredi...jedan tvoj i jedan moj osmeh.
Tada kad se setiš nas, kad se setiš mene, seti se i koliko vrediš i nemoj nikom dozvoliti da te učini manje vrednim, seti se koliko zaslužuješ i ne dozvoli da dobiješ ikad manje od toga. Neka te svako poštuje najmanje onoliko koliko sam to činio ja, neka ti sve moje bude najmanje jer samo više ti pripada.
Sećaj se uvek svega, pusti nas da živimo zajedno makar u sećanju.